Retuširanje istine

19. 05. 2008. 21:40

Jučer je u Slobodnoj izašao zanimljiv razgovor s Frankom Folwellom, bivšim urednikom fotografije u magazinu USA Today u kojem on govori o modernoj novinskoj fotografiji, fotografskoj etici, te blagodatima digitalne tehnologije i Photoshopa, ali i tamnoj strani njihove upotrebe. Za one koji žele znati više preporučujem posjet ovom linku: http://www.ajr.org/Article.asp?id=4383.

Ova njegova teza kako je «retuširanje prodaja neistine» podsjetilo me na fotografiju koju vidite iznad teksta. Ona prikazuje jednog našeg podgorskog Novozelanđanina, časnu starinu Ćiru, koji je i u svojoj 94. godini prakticirao drevnu istočnjačku vještinu joge. Fotografija je nastala prije pet godina tijekom «foto sesssiona» za priču koju sam radio za Kroniku o ovome čovjeku koji je imao tu (ne)sreću da, nakon iznimno napornog emigrantskog života na poljima kauri gume na novozelandskom sjevernom otoku, zadnjih tridesetak godina živi isključivo u ljetu. Naime, svoj umirovljenički staž provodio je od svibnja do listopada u Dalmaciji, a ostatak godine u Novoj Zelandi. Danas, nažalost više ne dolazi u stari kraj, a kako čujem još je prilično vitalan, koliko to 98-godišnjak može biti.

E, sad: kakve veze ova slika ima s temom? Ima, itekako ima. Ova fotka, naime, čisti je fejk i ne prikazuje istinu i samo istinu, kako to zahtjeva Folwell. Slikao sam ovo sa svojim starim Oly «uzijem» 2100. To definitivno nije najbrži aparat s kojim sam radio, a u trenutku fotografiranja koncentrirao sam se bio na izraz na Ćirinom licu. Iznenađujuće, već prvim klikom uspio sam uhvatiti njegov patnički izraz koji sam želio, a u glavi sam više bio zaokupljen pričom o starom gumdiggeru koji je sad cijeli okrenuo jogi i vegetarijanstvu, nego što sam obraćao pažnju na «detalje». Tek prilikom drugog okidanja primjetio sam da su se dva nestašna «detalja» otela kontroli i ugrabila priliku za medijsku promociju.

Moram priznati da sam se osjećao pomalo neugodno, jednako kao i Vedrana, te Ćirin unuk koji su također prisustvovali razgovoru i pripadajućem sešnu. Stari, u nirvani izazvanoj jogom, vjerojatno nije ni bio svjestan da mu je ispalo blago ili na to nije želio obraćati pažnju, te je s istim žarom nastavio pokazivati joga-poze. Ja sam se u nastavku snimanja trudio izabrati kut iz kojeg «detalji» neće doći u iskušenje ispadanja, a ta moja suzdržanost rezultirala je činjenicom da ostatak fotografija i nije vrijedan neke veće pažnje.

Ipak, ova prva fotografija ostala mi je jedna od dražih koje sam snimio i to prvenstveno zbog uloženog truda, predanosti i volje barba Ćire, nego zbog nekog mog prevelikog zalaganja.

Ovdje dolazimo do dijela kada priča postaje vezana uz gornju temu: I prije dolaska u redakciju odlučio sam da je potrebno prikriti detalje, čisto zbog čuvanja digniteta čovjeka kojeg sam snimio, ali i zbog dobrog ukusa. Urednik se složio, a posao obrade na sebe je preuzeo Dario. Drugi dio tadašnjeg grafičkog magičnog dua Kronike, Žare, po svoju je naglasio kako bi on «bija sritan da u devedeset i četvrtoj ima jaja» i da on tu ne bi ništa sakriva. Dario je po običaju odlično obavio posao, a čitatelji tog utorka na duplerici su mogli uživati u Ćirinoj pozi zakinuti za nesretne «detalja». Jesu li bili zakinuti i za istinu prosudite sami. Ja samo znam da bi sve ponovno isto napravio, jedino bih se više potrudio oko onih kasnijih snimaka koje vi ovdje nećete vidjeti. Kao ni one «detalje».

(Uredniče, ovaj tekst je posvećen tebi: jer da nije bilo tebe vjerojatno ni ova fotografija nikad ne bi nastala. Drž’ nam se i vidimo se!)

Objavljeno u kategoriji fotografija