Blog Action day 2008: Siromaštvo
15. 10. 2008. 18:53
Priča o Snješki i Aslanu
Kad čovjek odrasta u Dalmaciji, napose u turističkoj destinaciji poput MA-Rivijere gdje se zadnjih četrdesetak godina moglo pristojno živjeti od blagodati idile sunca i mora, rijetko se u vlastitom okruženju može susresti s iskonskim siromaštvom. Onim teškim i oporim siromaštvom dickensonovskog tipa u kojem se iz dana u dan vodi nadčovječna borba za čisto preživljavanje i opstanak, bez prave mogućnosti za uživanje u životu.
Kad se čovjek susretne s takvim slučajevima u trenutku ostane zatečen, ali i pomalo posramljen. Upravo to: nevjerica i sram bili su osjećaji koji su me obuzeli kada sam se susreo s tragičnim junacima ove priče.
Kolegica Ivanka točno negdje prije četiri godine radila je priču o socijalnim slučajevima na Rivijeri i nekim svojim kanalima došla do drveničke Snješke. Zajedno s medicinskom sestrom, gospođom Marijom, došli smo do male prizemnice oko koje su se natiskale goleme vile s apartmanima. Nevjerojatno je bilo da u takvom okruženju bogatstva i luksuza živi jedna sitna siromašna za krevet prikovana žena koja potpuno ovisi o dobroti drugih ljudi. Negdje je vjerojatno postojala neka njena dalja rodbina koja je samo čekala trenutak da Snješka ode, pa da se oni dokopaju oronule nekretnine na atraktivnoj lokaciji usred Drvenika.
Čim smo ušli u tamni sobičak zapljusnuo nas je onaj teški miris bolesti i čemera. Na jednoj staroj postelji, sva u ranama, ležala je žena neodredive dobi. Mogla je imati trideset, ali i pedeset godina. U upalim crnim očima vidjela se samo bol.
Istu tu bol vidio sam i nešto kasnije, par kilometara južnije, u Gradcu. Lunjajući praznom gradačkom rivom za oko mi je zapela stara oronula zgrada nekog bosanskog dječjeg odmarališta. Ušao sam unutra iz čiste radoznalosti i ispred jedne od soba naletio na starca s istim onim bolom u očima. U skromnoj sobi ovaj šezdesetogodišnjak s bar dvadeset godina starijim licem ispričao mi je svoju priču o odrastanju u Đakovici, bauštelama novog Sarajeva, te zadnjih tridesetak godina rada u Gradcu. Trideset godina rada u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da od nove države dobije državljanstvo. Tražio je bio čak i izgon s nadom da će ponovno vidjeti svoje Kosovo. Nije bilo sreće. Mirnom Albancu od nesretnog života, ostalo je bilo samo nešto bezvrijednih sitnica i crveni pasoš nepostojeće države kojeg je očajnički stiskao u cementom izgrizenim rukama.
Užasno mi je bilo u tim susretima raditi posao koji sam trebao napraviti. Jednostavno me je bilo sram što živim u društvu koje ovakve slučajeve ignorira, što živim u državi koja Snješki, Aslanu i ostalim ljudima koje u životu nije pratila sreća, nije omogućila da svoje zadnje trenutke provedu na dostojanstveniji način.
Uskoro su umrli: Snješka u svojoj potleušici, a Aslan u dječjem odmaralištu. Ni onaj Ivankin, ni moj tekst, ma koliko smo se mi nadali suprotnom, nisu pomogli da itko od nadležnih išta napravi. Oni su se sigurno smirili na nekom boljem mjestu.
A mene je i dalje stid.
(Ovaj post je nastao u sklopu Blog Action Day-a, dana blogerskog aktivizma kada blogeri pišu postove s ciljem da se podigne značaj i otvori diskusija o jednoj određenoj temi. Ove godine tema je siromaštvo.)
Objavljeno u kategoriji 
content rss
16. 10. 2008. u 07:10
alo, sisariću, ne treba te biti stid. oni su samo ravnoteža na ovome svijetu, ma kako to teško zvučalo. na drugoj su starni oni drugi. i sada, da nema ovi, znaš li ti gdje bi nam svijet završio. sve na svijetu ima svoje zašto i zato. no, tvoj doprinos navednom danu valja pohvaliti
16. 10. 2008. u 10:10
nesvrstani ja se stidim zajedna s tebom…ravnoteza se postize u zivotinjskom svitu a ne medju judima…svi mi moramo imat minimalni i humani nivo zivota…ali to je u Cro utopija…
17. 10. 2008. u 23:10
Razumijem o čemu govoriš. Iako oči u oči s tolikom boli i siromaštvom osjetiš stid što cijeli jedan ljudski život nazivaš pričom, kada zatvoriš vrata, Snješka ili Aslam zaista postaju jedna sumorna priča ili efektna anegdota s mudrom poantom. Poriv da nešto učiniš potisne zaborav, lijenost, osjećaj besmisla, pa čak i strah da će te tuđa nesreća zaraziti. Doza ignorancije možda jest stvar pukog preživljavanja, pogotovo ako tankoćutnost rezultira apatijom umjesto aktivizmom, ali nije baš dobar osjećaj živjeti u takvom svijetu. Nisam fatalist; naprotiv, ali mnogo je ovakvih slučajeva do kojih je zaista doveo čitav niz nesretnih okolnosti i zato ne mislim da je u redu što su Snješka, Aslan ili bilo tko drugi, prepušteni svojoj nesreći.
18. 10. 2008. u 01:10
Kao makarska “nevista” i Ivankina kolegica, znam za slučaj to dvoje ljudi… Ali ipak, iz moje perspektive, oni imaju na neki način sreću što žive na Rivijeri. Naime, vidjela sam kako se Makarani odnose npr. prema Josku i “ogledalcu”, kao što kaže moj dragi “lokalnim redikulima”. Uvijek se nađe netko tko će sa njima porazgovarati, pomoći im ako je potrebno, nisu isključeni ni odbačeni… Još ima one kolektivne svijesti i altruizma koji su u većim sredinama gotovo u potpunosti izgubljeni. A svaka ovakva priča pogađa duboko u srce, teško je to shvatiti…
18. 10. 2008. u 03:10
mene je isto stid. i sram. najvise sto zivim u sranju od drzavnog uredjenja.
ne znam, imam ih par s one strane oblaka. volim ih i pomognem koliko umijem. ja njima nekad skuvam pastu, a oni meni pricaju price.
tako drugujemo.
20. 10. 2008. u 06:10
Nikad nije s jedne strane bilo više bogatstva, a s druge strane više patnje i siromaštva, ali jučer danas, sutra svijet će biti jednako beščutan
22. 10. 2008. u 19:10
“Trideset godina rada u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da od nove države dobije državljanstvo.”, “Čim smo ušli u tamni sobičak zapljusnuo nas je onaj teški miris BOLESTI i čemera.” Komentar nije potreban, osim što sam eto naglasio dva uzroka u ovim primjerima nečije nesreće, a ako bi analizirali pojedinačne slučajeve vjerovatno bi im pridodali i druge… U svakom slučaju tužno, dobro je sjetiti se da postoje ljudi kojima je svakodnevno potrebna pomoć i upitati se što možemo učiniti sami kad država neće… Pozdrav
05. 11. 2008. u 17:11
rasplakali ste me ..ništa tužnije već dugo nisam vidjela od očiju Aslanovih i ništa usamljenije od Snješkina lika na jednom krevetu..