Laka ti zemlja

Net.hr-u, najposjećenijem hrvatskom portalu prema Valiconovom i Gemiusovom istraživanju najvažnija vijest je bila ona o otvaranju Igara, stara ciglih 12 sati.

Sljedeći u rečenom istraživanju je t-portal, ali oni su se jutros više bavili američkim glumcima u nevolji, negoli s hrvatskim sportašima.

Index, brončani hrvatski portal po klikovima, također nije u to vrijeme javio baš ništa o ovoj temi. Njima su Žužić, Mehunka, te vijest kako Američani nisu mogli gledati otvorenje Igara ipak za dlaku bitniji od brončane sportašice.

Kada je index, napokon i donio vijest (jutros oko 9:30 h) bila je, valjda od uzbuđenja, popraćena ovako:

Monitor, također jedan od najposjećenijih hr portala nije našao za shodno, u moru svojih reklama, jutros objaviti ovu vijest.

Kad već klasični news portali nisu imali vijest, pomislih kako ću nešto o toj temi pročitati na portalu Sportskih novosti, koji je ipak specijaliziran za tu temu. Međutim, njima je najnovija vatrena akvizicija Markovićevih skauta udarna vijest. O maloj Riječanki, također, ni slova.

Da vidimo šta kažu druga EPH-a izdanja. Njihova perjanica, Jutarnji također je poput net.hr-a, zabavljen magičnim otvaranjem Olimpijade, ali dojam popravlja Slobodna koja je donijela vijest, doduše ne na udarnoj poziciji stranice, nego nešto niže, tamo odmah ispod ekskluzive o tučepskom fratru na padobranu i pokraj senzacionalne vijesti o dolasku saudijskog princa u Dubrovnik.

Najveći konkurent EPH-a izdanja, Večernjak, pak jedini je osvjetlao obraz novinskim portalima i vijest u to vrijeme donio u udarnom prostoru. Ajde, nećemo cjepidlačiti što su Pejčićku nazvali streličarkom…

Pročitaste li jučer vaše omiljene jutarnje novine? Ne imadoh sreću to nedjeljno jutro osobno obogatiti takvom čašću, no igrom sudbinskih silnica, jutros, s vremenskom distancom imadoh prigodu i čast u vrletima Neta,  pronaći taj velikanom nadahnut tekst o kojem se priča. To štivo, prijemčljivo svakom našem seljaku, radniku i poštenom intelektualcu koje će naše male, obične ljude inspirirati u nastojanju kako vlastitim zalaganjem, uz minornu podršku moćnih pokrovitelja mogu ostvariti sve svoje snove. Uzvišena je to, a opet skrušena, nadasve velebna priča o heroju naših svitanja, trudbeniku naše grude, misliocu bez premca i kraja, jedinom i vječnom Ivici Todi Todoriću.

Pročitajte, ako već niste, tekst koji će ući u anale hrvatskog novinskog uvlačništva, a pisca teksta, koji se ugodno smjestio (ne samo) u crvenom Todorićevom helikopteru, lansirati u visoke sfere najvećih domaćih analnih umjetnika pisane riječi. Hoće li i kada, «gospodin predsjednik Todorić», kako ga oslovljavaju svi njegovi djelatnici, pustiti sretnog zatočenika, saznat ćemo nadam se u slijedećih nekoliko dana.
Stipe Božić, GSS i hrvatski speleolozi u stanju su pripravnosti i spremno čekaju poziv za akciju spašavanja pokraj svojih helikoptera u Divuljama. Jergovića su ono nekidan uspjeli izvući iz sličnog analnog ambisa jednog drugog heroja suvremene Hrvatske, a sve na radost puka i vjernih čitatelja.
Do tada uživajte u sladostrasnim opisima najvećeg hrvatskog muža u epskoj sagi o njegovim uspjesima i strahovima, dvojbama i nemirima. O tome kako gaji svoju strast za plodnom zemljom, kako ga nerviraju tuđe male oranice na njegovoj baranjskoj ravnici, kako požudno ljubi moćno rogovlje najdražih simentalki, kako svršava nad imenima najdražih zaposlenika…
Uživajte i željno iščekujte sljedeći nastavak serijala.

Ovo je trebao biti post o Veljku Rogošiću, o recentnim događanjima oko njegovog (ne)preplivavanja Mediterana i mojim reminiscencijama na njegov podvig kada je plivao od Podgore do Rijeke u maratonu koji se zvao «Brazdama partizanskih brodova». Trebao je to biti post o jednom od mojih najranijih osobnih sjećanja uopće, na ljeto davne 1977. kada je Veljko skočio s onog kamena ispod Aurore na kojem se danas nalazi Čerinina Uzorita i kraulom zaplivao prema najvećoj jadranskoj luci. Trebao je ovo biti post o bijeloj «Pipi» majici s Rogošićevim likom koju mi baba tih dana nikako nije uspjevala skinit da mi je napokon opere. Trebao je ali nije.
Jutrošnja vijest o smrti drugog heroja mog djetinjstva, velikog Mate Parlova, moje sjećanje, a i ovaj post okrenula je u jednom drugom pravcu, na srpanj sljedeće godine, 1978.
Ono Veljkovo skakanje u more vidim tek u mutnom i ispresjecanom kadru «snimanom» s visine očevih ramena u kojem, preko gomile glava, moj pogled švenka od brkatog čovjeka s čudnim naočalima koji se zagrijava pripremajući se za skok, preko uglancanih njemačkih motocikala parkiranih na neasfaltiranoj rivi pa do oduševljene mase koja me uplašila vikom i skandiranjima. A ni sjećanja na Parlova nisu puno jasnija.
Doduše, Matine uspjehe imao sam priliku pratiti iz prvog reda, s kauča u starom tinelu ispred crno-bijelog Rizovog televizora. Iz milanskog meča za titulu prvaka svijeta u WBC verziji protiv Argentinca Cuella sjećam se tek dramatičnog tona Nikitovićevog glasa, a niti ono legendarno skakanje u publiku poslije pobjede ne mogu više jasno povezati baš s tim mečom ili s nekom od najavnih špica Sportskih pregleda iz kasnijih godina.
Ono što sasvim jasno povezujem s tim mečom su didove anegdote o Parlovu (ajde, više anegdote o Parlovovom stricu s kojim je did švercao škiju biokovskim duhanskim putevima skrivajući se od financa).
Did je rijetko gledao sport. Čak štaviše, danas mi se čini da ga je i mrzio. Nogometaši su, primjerice, za njega bili tek obični jebivjetri i manjamuktaši, ljudi koji svašta rade da ne rade. Boks je, s druge strane, obožavao. Benešovi, Kačarovi, a napose Parlovovi mečevi iščekivali su se danima. Did nikad nije bio nasilan čovjek, vjerojatno kao i svi pravi obožavatelji plemenite vještine.  Jedino takvi ljudi znali su pravilno cijeniti trud boksača u sportu u kojem su krv, znoj, a  ponekad i suze tako životne i stvarne.
A Mate je bio idol bez karizme običnog idola. Bio je životan i stvaran. Težak, radnik i čovjek. Jedan od one vrste ljudi kakvima je pripadao i moj did.
I ono što nikad neću prežaliti je to što nikad nisam bio u Puli. I to što nikad nisam otišao do Matinog kafića. I  to što nikad nisam dobio priliku da mu se zahvalim u didovo ime. (I pitam ga jel’ mu išta u svojti najpoznatiji boem makarskog primorja Mirko Parlov.)
Pozdrav, Mate. I pozdravi mi gori dida. Tvog čovika.

… ili «Gdje su? Što rade?»: Matti Nykenen, Branko Miljuš, Gari Garinča, Kiki Musampa, Kabir Bedi, Ivan Milas, Boris Strel, Ali Akbar Velajati, Bernard Barnjak, Terens Hil, Korason Akino, Ive Jerolimov, Kennedy Bakircioglu, Tonton Zola Moukoko, Moreno Debartoli, Jadranka Stojaković, Sven Ušić, Nazif Gljiva, Edin Komšić, Limahl, Samantha Fox, Sabrina Salerno, Slobodan Gutović, Robert Barilla, Dušan Pešić, Zoran Jelikić, Hasan Sas, Mathias Rust, Boris Malada, Drago Dimitrović, Kačuša Jašari, Milorad Krivokapić, Aleksandar Miles, Zlatko Portner, Paolo Casarin, Mirza Golubica, Marijan Ramušćak, Milanko Renovica, Zdravko Bajan, Anđelija Arbutina, Mile Alilović, Beriša Šinasi, Yugo Honda, Vladislav Žmuda, Toni Prug, El Bahati, Milan Panić, Renata Šašak, Darija Mikulandra, Marko Elzner, Šaban Trstena, Sabrina Goleš, Bibija Kerla, Goran Alar, Mihalj Kerteš, Đulijus Njerere, Svetozar Gligorić, Vera Svoboda, Đuka Čaić, Nano Prša, Raif Dizdarević, Kristina Egersegi, Anamarija Petričević, Snežana Pajkić, Jasuši Akaši, Dubravka Marković, Mila Štula, Lazar Mojsov, Darjan Petrič, Predrag Spasić, Emilio Butragenjo, Sandra Antolić, Plamen Getov, Siniša Cmrk, Mladen Barbarić, Niko Čeko, Danijela Bilbija, Kanita Beba, Sandi Grubelić, Stevica Čeko, Drago Krpina, Drenislav Žekić, Gradimir Agbaba, Miran Tepeš, Ilie Lupulescu, Smiljko Šagolj, Dragan Lepinjica, Stanislav Komočar, Žarko Laušević, Ivan Tolj, Miralem Zjajo, Rahman Morina, Mirko Vičević, Werner Ilić, Goran Kalamiza, Peđa D’Boy, Rajko Janjanin, Sinan Hasani, Izolda Barudžija, Stanko Čulina, Timothy Byford, Mile Isaković, Zdenko Adamović, Vasil Tupurkovski, Bojan Kurajica, Satish Nambiar, Sejdo Bajramović, Mišel Votro, Polona Dornik, Mile Rupčić, Robert Salinas Price… ?

Slobodna Dalmacija, tiskano izdanje, 27.06.2008.

Hint: obratiti pažnju na treći pasus odozada.

No comment

- Di bi je gleda: na Azurnoj obali u luksuznom apartmanu s pogledon na kansku rivu, u društvu dviju preskupih prostitutki. Eto di ću je gledat! Đavlu vi i gledanje utakmica po birtijama…

Neznan koji je to gušt gledat utakmice po javnim mistima. Mularija skriči, moraš gledat kako će te oni pijanac na katrigi do isprolivat Karlovačkin, od kretena s klaunskin šeširon i šalovima na svakome udu isprid sebe ne vidiš petstocentimetarsku plazmu šta je vlasnik kafića nabavija ne bi li ostvarija štogod sezonskog ekstraprofita na krilima prvenstvene euforije. Još ako piješ pivu, moraš svako deset minuta u zahod i velika je vjerojatnost da nećeš vidit veći dio utakmice, a u tome izostajanju moreš ostati i bez teško izborenoga mista u petnaestome redu isprid ekrana. O tome da ćeš novu pivu od zanesenoga konobara u kockastome dresu naručit nikad ne triban ni govorit.

Stvarno ne razumin te gušte gledanja prijenosa u čoporu.

Mislin, ajde utakmica uživo, okej. Atmosfera, adrenalin i sve to je neponovljivo i u svakoj novoj utakmici me iznova oduševi. Ali isključivo uživo i na stadionu, di nema (još uvik) usporenog ripleja, i di se još uvik (ali nažalost sve rijeđe) može udisat oni slatki miris dima i baklji.

Ali, me uopće ne oduševljava kad ekipa u zadnjemu redu, dok Drago Ćosić na tv-u glumi brazilske spikere, cilu utakmicu navija i skandira ko da su na Ernest Happelu, a ti nakon svakog dobroga poteza i prije svakog kornera s likon do sebe tribaš tuć bese i grlit se nakon golova.

Neću niti spominjat bezbrojne teorije «moglo je vako, moglo je nako» prije, za vrime i posli utakmice od lokalnih nogometnih stručnjaka koji su svoju taktiku i strategiju usavršavali na Championship manageru sezona 99/00.

A tek ovi fanatici šta su išli u Beč bez karata, da bi gledali utakmicu na projektorima Štefansplaca i Kartnerštrasea. To su u mojim očima kreteni na razini onih šta su išli u Beograd gledat prijenos Evrovizije na velikom ekranu na Knez Mihajlovoj (ili di je već bija ti ekran). Potrošit pare ka da idu na utakmicu, a gledat je u uvjetima kakve bi imali bilo di po Domovini, mi je najgluplje šta odrasli čovik može napravit. Opet ponavljam: one s Happela ne ubrajan u ove maloumnike i njima svaka čast. Osin onih par ijada šminkera koji će se tamo uglavnom nać.

I tako, dok vas sad svi po nacionalnim televizijama pozivaju da izađete na trgove, ulice i rive, ja ću utakmicu gledat lipo doma, s kauča, na trinitronu iz 98. godine, u ležećen stavu. Pa čak i tijekon himni. Sa prilično smanjenin tonon i upaljenin radion, da ne slušan ona dva polublekova Sušeca i Štimca s njihovin debilskin opservacijama.

A u poluvrimenu ću, umisto slušanja razrade taktike za drugi dio utakmice, kako one od lika sa susjednog štekata, tako i ove Mirka Jozića, Gračana i Thompsona s HTV-a, rađe pogledat koju bazu iz Gologa pištolja.

A vi urlajte, labajte i pišajte po portunima.

Najme kaj: nad ovim našim lokalnim bukvama (da se poslužin personifikacijon, kad in već razumjevanje ostalih stilskih figura slabo ide) proteklih dvadesetak dana zloslutno se nadvila sjena stanovitog Doca koji se na stranicama Makarske kronike usudio komentirati jednu njihovu privatno-javno partnersku muljažu, riječima kako će «u poglavarstvu početi padati glave». Uspaničeni od nadnaravnoga straha pokrenuli su odmah široku akciju i upregnuli pravosudno-policijske snage u otkrivanje IP adrese nepoćudnog komentatora koji se drznija propitivat njihov autoritet i nepogrešivost.

Naravno da je naše poglavare manje zabrinila mogućnost gubljenja glave (jer oni su za dobrobit svojih građana spremni herojski podnit i najveće žrtve), nego ona druga puno gora sudba kleta: gubljenje udobnog, mekanog mista za smještaj vlastite debele guzičetine. Naravno da to izaziva neviđen strah u poglavarstvu, te oni podnose kaznenu prijavu protiv nepoznatoga počinitelja zbog pritnje smrću.

Dalje su pravosudni i policijski organi djelovali začuđujuće brzo i efikasno: pomno birajući dan odabrali su baš ponedjeljak kada se završava novi broj tjednika i ekspresno djeluju pokazujući svoju moć na licu mjesta: u redakciji Kronike. Zanimljivo je to da naša pravna država, kad oće, može djelovat brzo i efikasno, ali joj se jadnoj često ne da i mrvicu je lina. Al’ bože moj, popravit će se. Ima vrimena.

Al’ nisu van ti naši poglavarski bukvani krivi šta ne poznaju bogatstvo metafora hrvatskog nam jezika. Njihovome soju je ionako vrhunac izražavanja u frazama poput «A di san tute ja?» ili pak «Ima’l mene digod u tome?».

Još manje oni razume šta to oće reć sloboda riči, mišljenja i djelovanja. O internetu i slobodi na njemu da i ne govorin. Stare su van to kosti u tin našin poglavarstvima, odgajane i odrasle u onim vrimenima kad se i za manje završavalo u pržunu. Kakvi internet, kakvi forumi i komentari. Pokrenit odma zidne novine di će se moć pročitat samo lipe stvari. Kako cviće mirluši, zastave vijore, a balirka vrijedno balira. Jer triba radit na promociji Makarske ka turističkog bisera Mediterana.

I mora se priznat, napravili su lipu promociju. O njihovoj gluposti priča cila Hrvatska. I zato virujen kako je i sve ovo bilo pokrenuto u cilju promocije Makarske. Kakvi Porin, kakvi bakrači. Sudske tužbe i pizdarije, to je recept za vrhunsku reklamu Makarske, ne «grada slučaja», nego «slučajno grada».

I onda se još imaju srca pitat da ko je vidija vriđat vlast? A koga ćemo vriđat, onu jadnu i nevojnu opoziciju? A zna se dobro da se ne vaja rugat betežnima, pa tako ni takvoj opoziciji. A ako ovi s vlasti priznaju da su i oni betežni maloumnici, evo ja ću ih prvi pristat vriđat i više nikad neću reć niti jednu rič protiv njih.