27. 06. 2008. 19:53 Slobodna Dalmacija, internet izdanje, 26.06.2008. u 21:09
Slobodna Dalmacija, tiskano izdanje, 27.06.2008.
Hint: obratiti pažnju na treći pasus odozada.
No comment
Objavljeno u kategoriji internet, mediji 
6 komentara »
20. 06. 2008. 19:06 
Bliži se «sudbonosna i odlučna bitka», «sraz dviju nogometnih filozofija», «majka svih utakmica», «utakmica hrvatske istine» i kako je sve ne tituliraju naši maštoviti novinari. I kako se približavala, to mi je zadnja dva dana puno ljudi postavljalo pitanje da di ću je gledat.
- Di bi je gleda: na Azurnoj obali u luksuznom apartmanu s pogledon na kansku rivu, u društvu dviju preskupih prostitutki. Eto di ću je gledat! Đavlu vi i gledanje utakmica po birtijama…
Neznan koji je to gušt gledat utakmice po javnim mistima. Mularija skriči, moraš gledat kako će te oni pijanac na katrigi do isprolivat Karlovačkin, od kretena s klaunskin šeširon i šalovima na svakome udu isprid sebe ne vidiš petstocentimetarsku plazmu šta je vlasnik kafića nabavija ne bi li ostvarija štogod sezonskog ekstraprofita na krilima prvenstvene euforije. Još ako piješ pivu, moraš svako deset minuta u zahod i velika je vjerojatnost da nećeš vidit veći dio utakmice, a u tome izostajanju moreš ostati i bez teško izborenoga mista u petnaestome redu isprid ekrana. O tome da ćeš novu pivu od zanesenoga konobara u kockastome dresu naručit nikad ne triban ni govorit.
Stvarno ne razumin te gušte gledanja prijenosa u čoporu.
Mislin, ajde utakmica uživo, okej. Atmosfera, adrenalin i sve to je neponovljivo i u svakoj novoj utakmici me iznova oduševi. Ali isključivo uživo i na stadionu, di nema (još uvik) usporenog ripleja, i di se još uvik (ali nažalost sve rijeđe) može udisat oni slatki miris dima i baklji.
Ali, me uopće ne oduševljava kad ekipa u zadnjemu redu, dok Drago Ćosić na tv-u glumi brazilske spikere, cilu utakmicu navija i skandira ko da su na Ernest Happelu, a ti nakon svakog dobroga poteza i prije svakog kornera s likon do sebe tribaš tuć bese i grlit se nakon golova.
Neću niti spominjat bezbrojne teorije «moglo je vako, moglo je nako» prije, za vrime i posli utakmice od lokalnih nogometnih stručnjaka koji su svoju taktiku i strategiju usavršavali na Championship manageru sezona 99/00.
A tek ovi fanatici šta su išli u Beč bez karata, da bi gledali utakmicu na projektorima Štefansplaca i Kartnerštrasea. To su u mojim očima kreteni na razini onih šta su išli u Beograd gledat prijenos Evrovizije na velikom ekranu na Knez Mihajlovoj (ili di je već bija ti ekran). Potrošit pare ka da idu na utakmicu, a gledat je u uvjetima kakve bi imali bilo di po Domovini, mi je najgluplje šta odrasli čovik može napravit. Opet ponavljam: one s Happela ne ubrajan u ove maloumnike i njima svaka čast. Osin onih par ijada šminkera koji će se tamo uglavnom nać.
I tako, dok vas sad svi po nacionalnim televizijama pozivaju da izađete na trgove, ulice i rive, ja ću utakmicu gledat lipo doma, s kauča, na trinitronu iz 98. godine, u ležećen stavu. Pa čak i tijekon himni. Sa prilično smanjenin tonon i upaljenin radion, da ne slušan ona dva polublekova Sušeca i Štimca s njihovin debilskin opservacijama.
A u poluvrimenu ću, umisto slušanja razrade taktike za drugi dio utakmice, kako one od lika sa susjednog štekata, tako i ove Mirka Jozića, Gračana i Thompsona s HTV-a, rađe pogledat koju bazu iz Gologa pištolja.
A vi urlajte, labajte i pišajte po portunima.
Objavljeno u kategoriji nogomet 11 komentara »
11. 06. 2008. 22:41 
Svaki novin danon sve se više oduševljavan intelektualnim dometima naše vlasti, kako one na visokon, državnom nivou, tako i ovih naših malih, lokalnih upravitelja, samoupravitelja i poglavara. Jučer su se tako ponovno iskazali makarski poglavari. Svojoj sjajnoj nisci bisera i pizdarija kojima su se dosad tako predano bavili, dodali su i još jedan, vjerojatno najveći od svih.
Najme kaj: nad ovim našim lokalnim bukvama (da se poslužin personifikacijon, kad in već razumjevanje ostalih stilskih figura slabo ide) proteklih dvadesetak dana zloslutno se nadvila sjena stanovitog Doca koji se na stranicama Makarske kronike usudio komentirati jednu njihovu privatno-javno partnersku muljažu, riječima kako će «u poglavarstvu početi padati glave». Uspaničeni od nadnaravnoga straha pokrenuli su odmah široku akciju i upregnuli pravosudno-policijske snage u otkrivanje IP adrese nepoćudnog komentatora koji se drznija propitivat njihov autoritet i nepogrešivost.
Naravno da je naše poglavare manje zabrinila mogućnost gubljenja glave (jer oni su za dobrobit svojih građana spremni herojski podnit i najveće žrtve), nego ona druga puno gora sudba kleta: gubljenje udobnog, mekanog mista za smještaj vlastite debele guzičetine. Naravno da to izaziva neviđen strah u poglavarstvu, te oni podnose kaznenu prijavu protiv nepoznatoga počinitelja zbog pritnje smrću.
Dalje su pravosudni i policijski organi djelovali začuđujuće brzo i efikasno: pomno birajući dan odabrali su baš ponedjeljak kada se završava novi broj tjednika i ekspresno djeluju pokazujući svoju moć na licu mjesta: u redakciji Kronike. Zanimljivo je to da naša pravna država, kad oće, može djelovat brzo i efikasno, ali joj se jadnoj često ne da i mrvicu je lina. Al’ bože moj, popravit će se. Ima vrimena.
Al’ nisu van ti naši poglavarski bukvani krivi šta ne poznaju bogatstvo metafora hrvatskog nam jezika. Njihovome soju je ionako vrhunac izražavanja u frazama poput «A di san tute ja?» ili pak «Ima’l mene digod u tome?».
Još manje oni razume šta to oće reć sloboda riči, mišljenja i djelovanja. O internetu i slobodi na njemu da i ne govorin. Stare su van to kosti u tin našin poglavarstvima, odgajane i odrasle u onim vrimenima kad se i za manje završavalo u pržunu. Kakvi internet, kakvi forumi i komentari. Pokrenit odma zidne novine di će se moć pročitat samo lipe stvari. Kako cviće mirluši, zastave vijore, a balirka vrijedno balira. Jer triba radit na promociji Makarske ka turističkog bisera Mediterana.
I mora se priznat, napravili su lipu promociju. O njihovoj gluposti priča cila Hrvatska. I zato virujen kako je i sve ovo bilo pokrenuto u cilju promocije Makarske. Kakvi Porin, kakvi bakrači. Sudske tužbe i pizdarije, to je recept za vrhunsku reklamu Makarske, ne «grada slučaja», nego «slučajno grada».
Objavljeno u kategoriji društvo, internet, mediji, politika 4 komentara »
09. 06. 2008. 22:31 
U pravom je trenutku došlo ovo Prvenstvo. Taman kad će INA podignuti još malo cijene, taman kad će joj se u istoj akciji podizanja cijena pridružiti i HEP, taman kad nam ljudi umiru od gladi i žeđi, taman kad nam je još jedan general okrvavio navlake u teško stečenom BMW-u… Uživaj narode u još jednoj pobjedi «Vatrenih»…
Gledao sam sinoć Pacina u ulozi njujorškog gradnonačelnika u pomalo zbrčkanom filmu «City Hall» Harolda Beckera. U jednom emotivnom trenutku, karizmatični načelnik ženi ubijenog policajca kaže: «Mi se brinemo za svoje ljude.»
Koliko je naših načelnika, župana, političara uopće spremno reći da se brine za svoje ljude. Kraj tolike brige za urbanističke planove, za žute građevinske i ljubičaste poduzetničke zone, za javno-privatna partnerstva, za koruptivno-nepotističku djelatnost, teško je pronaći volju i snagu za takvu rabotu kakva je briga za čovjeka.
Prije nekoliko tjedana mrtvu u njenom zagrebačkom sobičku su pronašli Hedvigu Golik. Nakon trideset i pet godina. Umrlu od zaborava.
Jučer su mrtvog u splitskoj garsonjeri pronašli Zvonka Matijevića. Novine kažu, umro je od gladi i žeđi. Meni se ipak čini da je i on umro od zaborava, baš poput Hedvige.
Zaboravili smo ga bili svi. Zaboravile su ga one gospođe egzotičnih frizura iz državnih institucija dugačkih i kompliciranih imena kojima su riječi «socijala», «briga» i «skrb» najčešće na usnama. Zaboravili su ga i oni uredni ljudi u crnim mantijama s bijelim ovratnicima koji drže Knjigu u rukama i najradije govore o «ljubljenju bližnjega svoga». Zaboravili su ga čak i njegovi susjedi, oni koji su slušali cjelonoćnu paklensku kriku iz stana preko puta, iza vrata na kojima je pisalo «Matijević».
I trudeći se ne čuti vapaje, bili su ga zaboravili.
Zaboravili su ga i oni profesionalni zaštitari digniteta Domovinskog rata. Oni koji su u stanju bili pokrenuti lavinu za svoje ljude. I koje je tako srčano svojedobno podržavao plavokosi, markantni kazališni intendant. I zaboravio.
U stvari, mislim da ovi zadnji koji brane dignitet rata i nisu toliko bitni u cijelovj ovoj priči. Vjerujem da je Matijeviću i ostalim matijevićima oko nas potrebnija bila zaštita digniteta Domovinskog mira. Ono što se u nekim davnim i mračnim vremenima zvalo «život dostojan čovjeka». U zaboravljenim vremenima. A danas i više nego dostojna mirovina, očito, ne znači i mir i spokoj.
Kad smo već kod spokoja, oprostite što sam vam ga poremetio. Nego, nastavite vi gledati uspjehe «Vatrenih». Uživajte. I zaboravite.
Objavljeno u kategoriji društvo 5 komentara »
30. 05. 2008. 22:51 
Uz prisjećanje na današnji Dan državnosti (meni će 30. 5. uvik ostat Dan državnosti isto ko što će mi 29. 11. uvik ostat Dan Republike) nadovezale su mi se vijesti o velikom štrajku ribara, poljoprivrednika i kamiondžija po evropskim zemljama. Francuska, Španjolska, Portugal, Belgija, Italija, Bugarska… na prvi glas o poskupljenju goriva u tren su se podigle cijele ribarske flote i stotine velikih kamiona, blokirali su luke i autoputeve, te su tako pokazali da nisu obični pasivni promatrači koji će bespomoćno gledati ovakve odluke moćnih naftnih kartela. Hoće li uspjeti nešto napraviti u svojoj borbi vidjet će se, ali su vlasti u svojim zemljama glasno rekli: Tu smo i čuvajte se.
A gdje smo tu mi? Ponosni hrvatski narod, sukladno svojoj kmetsko-robovskoj tradiciji na sve ovo ostao je miran, šutljiv i staložen. Nama nafta i bujanje cijena i nije razlog izlaska na ulice. Doduše, neke smo bitke u povijesti dobili, ali danas sretna može biti svaka vlast koja ima ovakav narod. Narod kojim dovijeka može manipulirati prodavajući mu stalno jednu te istu demagogiju, te mu nametajući lažna sudbonosna povijesna pitanja. Ovaj narod je i danas spreman ognjenim žarom voditi bitke prošlih stoljeća, ali još nije spreman izaći na ulicu i izboriti se u bitki koja se vodi sad i ovdje. Bitki za ponos i vlastito dostojanstvo. Spremni smo izaći na ulice kad skupina pretplaćenih zvijezdica u kratkim hlačicama uđe u polufinale Evropskog prvenstva, kada heroina nacije osvaja svojim trudom zaslužene olimpijske medalje ili kada petparački pjesnik novokomponovanih budnica održi velebni koncert. Ali nismo spremni izaći i vratiti vjeru u sebe.
Kod nas velike prosvjede okoštali sindikati organiziraju subotom kako se ne bi zamjerili HUP-u i Vladi. Protiv rada nedjeljom buni se samo katolička crkva štiteći svetost nedjelje, a u stvari licemjerno čuvajući vlastite čvrste feudalne pozicije stečene još u mračnom srednjem vijeku.
A mi pokorno gledamo u pod i čekamo da nam sumnjivi likovi iz jurećih crnih mercedesa bace kost u obliku povišenja minimalca za tri stotine kuna. Hvala vam i av, av… Pozdrav od ponosnih Hrvata…
Lako je staviti ruku na srce dok svira himna i reći kako smo ponosni da smo Hrvati. Al pravi patriotski ponos je puno više od toga. I nije potreban rat da bi ga se iskazalo.
Ili pivanje blesavih pismica…
A ja se danas, na ovaj Dan državnosti i ne osjećam posebno ponosno.
Više nekako crno.
Objavljeno u kategoriji društvo, politika 10 komentara »
Nesvrstani.blog.2008 | Sitno prerađena Cleaker 2.1 WP tema plus Yet Another Photoblog WP plug-in 
content rss | comments rss
Zadnji komentari